[14.9] Zar vam nije stigla vijest onih prije vas:naroda Nuhovog i Ada, i Semuda i onih poslije njih?Zna ih samo Allah. Dolazili su im poslanici njihovisa jasnim znacima, pa su stavljali ruke svoje u ustasvoja, i govorili: “Uistinu, mi ne vjerujemo u ono sèim ste poslani, i uistinu, mi smo prema onom èemunas pozivate u sumnji ozbiljnoj.”
[14.21] I izaæi æe Allahu svi, pa æe slabi reæi onimakoji su se oholili: “Uistinu, mi smo bili vašepristalice, pa hoæete li vi biti ti koji æe nam imalokoristiti protiv kazne Allahove?” Reæi æe: “Da je nasuputio Allah, sigurno bismo (mi) vas uputili. Istonam je uzrujavali se ili trpili; nema za nas nikakvapribježišta.”
[14.22] I reæi æe šejtan, pošto stvar bude presuðena:“Uistinu! Allah vam je dao obeæanje istinito, iobeæao sam vam, pa sam vas iznevjerio. I nisam ja nadvama imao nikakvu vlast osim što sam vas pozivao, paste mi se odazvali. Zato ne korite mene, a koriteduše svoje. Nisam ja pomagaè vaš, niti ste vipomagaèi moji. Uistinu, ja sam poricao to što ste mepridruživali ranije.” Uistinu, zalimi - imaæe onikaznu bolnu.
